Iako sam otvoreno pismo napisala samo iz osobne potrebe ipak sam se negdje duboko u sebi nadala da ipak u svakom od nas postoji tračak ljudskosti i da svi ponekad postupimo impulsivno, nerazumno vođeni emocijama.
Očito sam se prevarila jer do danas me nitko nije kontaktirao niti pokušao na bilo koji način ispričati.
Žalosno - no ipak sve je to samo odraz društva u kojem živimo i kojemu su se sve bitne ljudske vrijednosti izgubile.
(dopredsjedniku Kluba gosp. dr. Ninoslavu Brčiću)
Poštovani,
Nakon prespavane noći, hladne glave i još uvijek poprilično emotivno uzdrmana, nakon mnogo promišljanja odlučila sam Vam se javiti – nastojati ću biti što kraća:
09.02.2011. – Polufinale Kupa Krešimira Čosića – Cedevita vs. Zadar
Svi koji su bili u dvorani ili na bilo koji drugi način gledali utakmicu, znaju kako je tekla i kako je završila – nepotrebno ju je prepričavati, analizirati. Za to postoje stručnjaci mjerodavniji od mene.
Navijanje, podrška s tribina jedna je od bitnih stvari u svakom sportu. Na tribinama se svašta kaže – sve u žaru praćenja vlastite ekipe, ispravnih ili neispravnih odluka sudaca.
Na tim istim tribinama, uz teren između dvaju obruča sam proteklih 12 godina – ponosna sam na moje dvije djevojčice koje su odrasle i stasale u dvije mlade žene, zdušno trenirajući, igrajući, putujući, družeći se i gradeći čvrste, zdrave temelje svojih osobnosti za cijeli život.
Ono što sam sinoć doživjela na tribini prvo je i nadam se posljednje takvo iskustvo. Tješim se da je to izolirani slučaj i da nisam imala sreće što je baš sinoć u redu ispred, mene nešto malo nakon početka utakmice došao i sjeo – na prvi pogled vrlo šarmantan gospodin s prijateljem.
Na početku odmora u poluvremenu, gospodin je vrlo žestoko, popraćeno nizom vulgarnih izraza, komentirao nešto prijatelju s kojim je došao.
Takav niz vulgarnosti nisam mogla ne primijetiti i samo sam se nasmijala, na što se on okrenuvši se k meni vrlo gentlemenski pokušao ispričati s: “Neka dama oprosti na izrazima, ali jako sam ljut na ovog mog prijatelja koji se deklarira kao zagrepčanin!
Ja sam član Uprave Cedevite i to me jako ljuti!!! Znate on navija za Zadar, tu kraj mene, a živi i radi u Zagrebu!“
Na što sam mu samo odgovorila „Ma nema problema, na utakmici smo, a ne čudim se što gospodin navija za Zadar kad se djeca tako trude i ostavljaju srce na terenu za razliku od Cedevite!!“
„Molim, za koga Vi navijate?“ „Pa za bolju igru, slabiju ekipu koja izgara na terenu – a trenutno je to Zadar!!“
Na to je „gospodin“ (kako je sam sebe deklarirao - nikome u tom trenutku bitno osim izgleda, njemu) – član Uprave Cedevite, (a zahvaljujući modernoj tehnologiji i Googlu, slika i ton od jučer su dobili i ime) , gospodin potpredsjednik kluba, dr. Ninoslav Brčić, revolirano pomaknuo svog prijatelja i krenuo na drugi kraj tribine uz komentar da on ide, k ostalima iz Uprave, a onda je stao, okrenuo se prema meni i upitao:“ Vi ste iz Zagreba?“ „Da?“ „VI ste zagrepčanka?“ „Da jesam“
„Takve kao Vi bi sve trebalo politi benzinom i zapaliti!“ izašlo je iz njegovih usta na sveopće čuđenje mene i svih oko nas na tribinama. Izgovorio je i otišao!!!
Ostala sam gledajući za njim u čudu i jedino što sam mogla izgovoriti bilo je „Evo, gorim kao baklja ivanjska!“
Još jednom, hladne glave ali poprilično emocionalno uzdrmana mislim, ne sigurna sam, da mi gospodin dr. Brčić duguje ispriku i ovim putem je zahtijevam.
Gospodine Brčić, meni ne treba benzin da bih gorjela uz teren.
Ja već 12 godina izgaram od ponosa, sreće i ispunjenosti duše kada gledam osmjehe na licu mojih djevojaka - košarkašica, sada košarkaških sudaca, a najstarije i ponosne cheerleadersica Cedevite.
Svaki njihov susret sa prijateljima – na terenu žestokim protivnicima, u bilo kojem dijelu Lijepe naše, a i mnogo šire, ispunjen osmjesima, zagrljajima, dodaje po jednu iskru plamenu moje duše.
Sve one sate provedene u automobilu razvažajući djecu na utakmice; sve one dane, godine, provedene uz teren kada smo, ali uvijek i svuda, pljeskom i skandiranjem nagrađivali dobre, sportske poteze naše ekipe, protivničke ekipe, sudaca - na sreću ne može zasjeniti vaša razarajuća želja za spaljivanjem iskazivanja vlastitog stava osobe do Vas.
Žao mi je samo što ste imali potrebu deklarirati se kao član Uprave kluba, a samim time iza svog sramotnog ponašanja i izričaja staviti i cijeli Klub – ekipu mladih ljudi koja se trudi i na terenu ostavlja: mladost, znoj, sve svoje slobodno vrijeme. Mnoštvo ispravnih ljudi koji to zbog svoje požrtvovnosti, rada, truda i predanosti, nisu zaslužili!
Još su stari kinezi znali da : Novcem možeš kupiti kuću, ali ne i dom. Možeš kupiti postelju, ali ne i san. Možeš kupiti sat, ali ne i vrijeme. Možeš kupiti knjigu, ali ne i znanje. Možeš kupiti položaj, ali ne i poštovanje. Možeš kupiti ljekara, ali ne i zdravlje. Možeš kupiti život, ali ne i dušu.
Zbog svih mladih sportaša koji dolaze iz toplih roditeljskih domova, koji spavaju snom pravednika, koji sve svoje slobodno vrijeme odvajaju za bavljenje – kraljicom sportova, a i svi su, mahom, odlični i vrlo dobri učenici.
Zbog svih njih koji su svojim predanim radom zaslužili poštovanje na terenu i van njega, koji i zdravi i bolesni igraju jer je košarka ono što im ispunjava dušu, a i zbog svih nas koji smo godinama, u dobrim i lošim sezonama tu uz njih, još jednom, zahtijevam Vašu ispriku.
Pozdrav,
U Zagrebu, 10.02.2011.
Željka Gromila
Zagreb
Co: - www. indeks.hr
- http://nkforum.net/
Živio MAXTv!!
808 kanal - TV Dalmacija
od 20,15 - 21,30 - TV Užanca
najdraži dalmatinac Joško Vukšić
koliko ja volim tu ljudinu!!!
...Dalmatino povišću pritrujena..............
Kada pomislim - ne postoji više ništa što bi me moglo razočarati, sjedim na rubu depresije razočarana.
Kada pomislim - ništa me više ne može povrijediti, za srce ugristi.: ako i ugrize, slomiti će zube o kamen u koji se pretvorilo - gledam u nutrinu i vidim kaplje krvi.
Kad pomislim - nema toga od čega bi duša mogla zaboljeti ona se skutri u mojim prsima od boli.
Kad pomislim - nikada više neću moći voljeti - ništa i nitko se ne desi da me razuvjeri!!
Nadam se da se dragi kolega bloger Slovojed neće ljutiti što sam posudila njegove stihove, ali ovo je nešto što se mora podijeliti sa svijetom.
http://slovojed.bloger.hr/post/vodimo-ljubav/223005.aspx
spusti svoju nagost na pamučne niti
i otpusti nadničare stida
da ti nesmetano darujem slobodu.
sakupit ću po tebi krhotine neostvarenih želja
i besramnim dodirima usana lijepiti mozaik strasti.
opusti se.
prepoznat ćeš trnce naslade
kako prate nasumični mimohod poljubaca
i tražiti uvijanjem tijela i podatnošću kože
nježne prste koji se gube u ritmu pohote.
zagrli me.
upijaj me bedrima i guši grudima
dok ti umom rominjaju suze putenih vrhunaca
a nokti se zabijaju u leđa
grozničavim pritiscima spasa.
poljubi me.
sleti tihim jecajima satisfakcije na ponuđene usne
i dok tvojim dahom hranim opuštenu nutrinu
potraži svoj odraz u mom pogledu.
vidiš da ne lažem.
Saniramo, mackamo koze, mazimo se pazimo i mirujemo!! Ona u krevetcu a mama ispred kompa!!
Nakon 10-tak godina opet aktivirah messenger - koliko sam sati provela s tri, četiri otvorena prozora po cijele noći.I kako su me samo rijetki razumjeli što radim, kako sam se navukla - a danas , samo nekoliko godina kasnije - većina ne bi normalno funkcionirala da nema tih malih prozorčića!!
Razmišljam o svačemu - rekoh u prošlom postu - stara teta - u posljednje vrijeme sve se češće osjećam da mi je cca 100 godina, ako ne toliko godina onda kao da živim 3. život u nizu!
A onda se desi neki lakani boc i proradi ona 27.28. godišnjakinja u mojoj duši i glavi: željna plesa, plesa, provoda, plesa.
....Da mi srce ima krila, poletjelo bi
i trnci tijelom prolaze mi
razuzdane misli ko pcele se roje
ne mogu te izbacit' iz glave svoje
Odavno vec nisam okusila nemir
jer nasa jutra su privatni svemir
oprosti mi sto cinim ovaj grijeh
sto posesivno cuvam nas savrsen svijet
Ni ledene zime, kise, oluje
olovno more, gromovi, munje
i starost, i vrijeme sto nam godine broje
rastavit' nece nas dvoje
Ako ikad osjetis da smo izgubljeni
male mrve sunca sacuvat cu ti
da ugriju te njezno, tiho i lako
ako ikad krene zlo i naopako
Dvoje, Colonija
Najmanja je dobila vodene kozice.
Zadnje sam liječila prije 15 godina. Mimi je već sad nervozna mada ih ima tek nekoliko i nema temperature.
Da li je zaista sve lakše odraditi kad si mlađi pa onda neke stvari niti ne primijetiš, odradiš ih makinalno. Sada u ovim godinama s malim djetetom volim ponoviti: "E to ti je kad stara baba ima malo dijete!" Svega me frka!! Evo ove kozice: odradila sam ih troje u životu - od ovih četvrtih hvata me panika - prosurfala sam po svim stranicama, pročitala sve što sam trebala i što nisam trebala.........i nisam ništa pametnija. Samo pipkam malu po čelu, tražim da zine da nisu možda krenule i naunutra.
Kažem Vam - čisto predpanično stanje!!
Koja sam ja budaletina - a dijete je samo dobilo normalnu dječju bolest!!
Вечерва е еден од вечерта која нетрпение очекувам цела година, гледајќи напред кон тоа!
Драги мои Македонци, вечерва е вашиот ноќ во Загреб!
Со срце полно со радост ќе го прослават со вас!
Гоце, Силвана, трајни, Дарко - драги пријатели, Ви благодарам за поканата, вас сакам многу!
Večeras je jedna od večeri kojoj se veselim cijele godine, koju željno išćekujem!!
Dragi moji makedonci, večeras je u Zagrebu Vaša noć!!
S punim srcem veselja ću je proslaviti s Vama!!
Goce, Silvana, Trajane, Darko - dragi prijatelji, hvala na pozivu, Vas volim puno!